Gradska galerija Bihać
Izložba Mirsad Mustajbašić (1958 - 2012)
Izložba Mirsad Mustajbašić (1958 - 2012)
"SLIKE 2011- 12" 04 - 20.10. 2012


Mustajbašić je rođen 1958. godine u Novom Pazaru. Sarajevsku Akademiju likovnih umjetnosti završio je 1984. godine, a zadnjih godina radio je kao profesor u Srednjoj umjetničkoj školi u Sarajevu. Bio je član ULUBIH-a. Izlagao je na više samostalnih i kolektivnih izložbi u zemlji i inostranstvu.
O samih početaka, Mirsad Mustajbašić se izdvajao snažnim osjećanjem za motive ljubavne i erotske energije u čovjekovom i dominantno ženskom biću i ekspresivno u odnosu prema njemu i njegovom smislu i značenju osobno. Ta vrsta energije se multiplicirala svakim novim prizorom: žena i plava ptica ljubavne čežnje u njezinom krilu, žena koja u krilu miluje mačaku, interijer s razraslim cvijećem i priborom za intiman susret, žena i šminka koja približava potencijalne energije, žena i muškarac u približavanju i srastanju koje s narančastog neba prati mjesec, kontakt između muškarca i žene bilo kojim povodom, ljubavne maštarije u kojima žena postaje sfinga čvrsto iscrtanog profila i naznake izgleda budućeg svijeta, ispružena mačka između drveta i kuće, kuća kao utočište kojim ureduje žena dok je mačka prati, ljubavni odnos, trudnoća, žena i muzički instrument, žena koja miluje mačku svedena je na čistu erotiku, žena u prolazu, grubo skiciranje svoje ljudske i slikarske pozicije, žena kao dominanta s mjesecom u prozoru i ovaj put pticom šarenog perja ispred sebe, osobna gorčina spram punog mjeseca u ukočenom stavu, bura erotskog života dok se vanjski svijet ljulja u svim smjerovima, žena koja se ljepotom razrasta u monument i dominantu upravo karakteristično ženskim svojstvima, žena sa mačkom i ženskom ljepotom nadrasta sve predstave o ženi, klavijatura kao registar ženinih želja i dodirljivosti, uredno raspoređena dama sa svojim ženskim atributima i nenaglašenim crnim ženskim trouglom, ispred žene je mala crna ptica, ali u njezinom licu se kubistički stapa i lice drugog čovjeka, na stolu je na leđa izvrnuta bijela mačka i uspravna crna vinska boca ispred lica odrvenjelog od pića, tu je i veći format sa devet minijatura ? devet pojedinosti iz minulog života, pa niz slika sa novom pozicijom žene, mačke, ženinih atributa, pojavom novih muzičkih instrumaenata, čelo, buzuki, muškarac koji puši, ženin ranije crn trougao postaje plav, svirač buzukija pada u pijani zanos a žena ga prati, ona svoju pticu postavlja između sebe i svijeta, lice joj poprima izgled nedohvatne daljine, ona ustvari intenzivno snatri o drugom čovjeku, a njezin trougao ponovo postaje crn, etc.
Barem kada je riječ o tome da se pokuša tematizirati ciklus od 36 slika koji posjeduje akademik Enver Mandžić, to su osnovni semantički elementi koje ne bi trebalo previđati, jednako radi stvarnosti ciklusa i autora koji je pojedinosti štedro nanizao jer se nesumnjivo tiču njegovoga života i najdublje intime.
* * *
Ključno jeste, što je erotska konstitucija i snaga ljudskog bića, u suštini i korijen slikareve invencije i njegov kreativni likovni progovor u toj opciji kao najprirodniji izraz njegovoga shvatanja svijeta. Ako želimo reći istinu, priznat ćemo kako je Mustajbašić apsolutno upravu: sve je i počelo od jednog čovjeka i jedne žene: Adama i Eve, Adema i Have, Mirsada i ? Slikar je sebe sveo na nultu poziciju svjedočenjem o osobnom životu i tako životu uopće.
U tu kombinaciju čovjeka i žene, Mustajbašić uvodi sebe i svoj život s nebroj suvislog znakovlja, u ženinom krilu pojavljuju se ptica i mačka, na nebu mjesečev srp, na licu muškarca uz njegove usne i otisak ženskih crvenim ružem. U vazi razbokoren cvijet, ispod naglašenih ženskih grudi su ženske ruke s crveno obojenim noktima iznad klavijature, drvo i kuća između kojih leži mačka na mjesečini ? gube ravnotežu, mačka je na peći, ispod i u masci ženskog lica, potom dolaze voluminozni prizori muškog i ženskog tijela i žive boje života u prizoru naselja.
Mačka postaje dijelom žene, žena kao čelistica prelazi u erotski zvuk i znak, krajolik je zaljuljan ispred raskošne trpeze ženskoga tijela, a muškarac je mrtav umoran i slikar je svjestan kako se sve dogodilo davno prije a sada se samo ponavlja, usprkos njegovoj snažnoj želji i mišljenju o pravu na svaku posebnost ? ovaj put ipak samo njemu i za njegov račun.

* * *
Sve se ponavlja kao raskošan, ispunjen interijer. Ponovo je tu klavijatura, raspored ženskih oblina, kubistički smaknuti njezini oblici/polovine lica, boca sa crnim vinom na stolu, niz od devet prizora koji uokviruju muško lice, žensko tijelo, mačku i mjesec u prozorskom okviru. Muzički instrument se čudesno pregiba da bi u istu ravan doveo lice i mehanizme za podešavanje visine tona. Mačka postaje skoro sastavnim dijelom ženskog tijela u erotskoj odjeći, sada se uz žensko tijelo pojavljuju dva muška lica, jedno je crveno /od strasti?!/ i drugo s naglašeno iskeženim bijelim zubima /zeleno od ljubomore?!/, čelo je odloženo po strani, muško tijelo je zbrkano u svojim sastavnim dijelovima, očni kapci su spušteni, gornji dio ženskog tijela sasvim zaprema mačka, lijeva dojka žene svijetli kao stona lampa, mrki trougao ženskih malja dominira iznad oblina i podvezica?
U kubistički intoniranim prikazima ženskog lica, njezinih oblina, prisustvu mačke, naglašenim grudima, senzualnim usnama, prisustvu muzičkog instrumenta /ne violine/ prije će to biti buzuki /na nekoliko mjesta, u stapanju muškog i ženskog lica ima nečega šagalovskog, ali bez šagalovske ezoterične i vedre note, već ? naprotiv, nečega uistinu tragičnog i mučeničkog na ovim slikama, kao da je pred nama prikaz/priča o jednoj ljubavi koja nije mogla imati ne samo sretan, nego ni miran kraj i smiraj nakon svoga burnoga toka, ljubavi koja je završila tragično.
* * *
Okolnost, pa je akademski slikar Mirsad Mustajbašić kratko po završetku ovoga ciklusa slika i umro, sugerira, što da ne, možda i njegovu tužnu osobnu priču o odnosu sa ženom koju je bez sumnje veoma volio, da to kažemo kao prostu činjenicu bez namjere da se bavimo njegovom intimom, ali i intimom ako to jeste ? a jeste njegova izvrsna slika.
Kao promatračima, imponira nam njegova koloristička sloboda, njegov progovor jasnim crtežom i obojenim površima, semantički sasvim nedvosmisleno označavanje osobnog života. Nažalost, prema onome što znamo i tragičnog života što iz slika nije prosto zaključiti, a što je upravo čista i zdrava snaga Mustajbašićevog životnog nerva s kojim je istrajavao u osobnom životu i njegovom prenošenju na slike.
Mirsad Mustajbašić je bez sumnje raskošno talentiran i cjelovito formiran slikar na intencijama i impulsima stilske formacije moderna s naglašenim, ekspresivnim i kolorističkim lirizmom. Crtački, Mustajbašić je snažno oslonjen na iskustva kubizma, a koloristički je sasvim oslobođen u bogatoj i uravnoteženoj paleti boja.



na vrh