Gradska galerija Bihać
IZLOŽBA RISTO ANTUNOVIĆ - 06.03. - 22.03.2006.
BIOGRAFIJA:

Risto M Antunović, rođen je 1952. godine u Berkovićima (Hercegovina).
1973. godine na Pedagoškoj akademiji u Sarajevu apsolvirao grupu Likovno vaspitanje u klasi profesora Afana Ramića.
1978. godine završio Akademiju likovnih umjetnosti, Odsjek grafike u Sarajevu. Učio u klasi profesora Halila Tikveše i profesora Dževada Hoze.
1980. godine završio postdiplomski studij grafike u klasi profesora Bogdana Borčića na Akademiji za likovnu umjetnost u Ljubljani.
Član saveza likovnih umjetnika Jugoslavije od 1979 , a od 1980 do 1988. godine samostalni umjetnik.
Godine 1987. radi u ateljeu Cite Internationale des Artes u Parizu, kao stipendista fonda "Moše Pijade".
Od 1992. godine član Udruženja likovnih umjetnika Srbije.
Živi i radi u Beogradu.
Adresa : Risto Antunović, Andrićev venac 12, 11000 Beograd, Srbija i Crna Gora, tel. 3237 245

PREDGOVOR :

Događaj pod južnim nebom
Godine 1983 u Galeriji "Roman Petrović" u Sarajevu , vidio sam točak duboko utisnut u isušenu zemlju, grafiku Riste Antunovića. Izložena djela , katalog, adrese, bili su ishodište trajanja druženja, prijateljstva, čvrstih susreta i mojih odlazaka u predjele nove ljepote i izazova.Prvu poruku da sam bio nenejavljen , u Berkovićima,ostavio sam na papiru, pod kamen, na pragu rodne kuće Riste Antunovića. Ne dugo zatim, izložba u Tuzli (1984.), pa nakon godinu i druga, ovaj puta grafike Riste Antunovića iz zbirke "Mandžić" (1985.). I od tada prođe 20 godina. Sretali smo se u raznim prilikama, na raznim mjestima, gradovima, uslovima i okolnostima. Bio sam nekako okupiran ispucalom zemljom, drvenim točkom i metalnim ralom, tim jednostavnim i jedinstvenim motivima seoskog života i borbe za opstanak. Ispucala zemlja kao simbol neplodnosti, drveni točak kao čudo savršenstva jednostavnih elemenata uklopljenih u cjelinu i metalno ralo kao težnja čovjekova da se utisne u zemlju i od nje dobije osnovu za život. Risto se vrlo rijetko odvajao od tih motiva i ako je bio izložen djelovanju urbanih sredina (Sarajevo, gdje je studirao i Ljubljana, gdje je magistrirao).
Okupiran sobom i svojim djetinstvom, u kome su brazde teškog željeznog rala, drvenog točka i pukotine zemlje oranice, bile duboko utisnute u svakodnevno bivanje, Risto je to istiskivao iz sebe i utiskivao u svoje grafike želeći da iznese ljepotu tamo gdje je to bilo teško naći. Pukotinama izatkana zemlja, kao prostirka, postepeno se pretvarala u odnose dviju ravnih ploha grubih ivica i mračne dubine između. Uvodeći oker boju zemlja biva pečena od sunca, biva topla ,zrači energijom. To više nije zemlja to je ploha koja emanira nakupljenu toplinu južnog neba.Točak je tu da tu zemlju skrši, da utisne i otisne čovjekovo postojanje. Točak i zemlja zajedno. Sa vremenom Ristu sve više zanima točak i to ne u svojoj punoj oblini. Naslućujemo njegovu konstrukciju, koja se sada pojavljuje i presječena. Ristin točak je uvijek točak koji je puno radio pa su vanjski elementi zaobljeni, oštećeni i izgrebani, isluženi i ostavljeni za zaborav. Simbolika rada i trajanja i istrajavanja. Ralo je tretirano u pojedinim svojim dijelovima i to onim koji su tanki. Nema dijela koje se zariva u zemlju. Skriveno. Nepostojeće.Ralo kao slutnja mogućeg poremećenja ispucale zemlje. Zato postoji samo onaj dio koji služi za vuču, onaj na koji se upreže sila koja će savladati otpor zemlje. Tu silu treba da osjetimo, poruka je koja nam daje odgovor zašto je to motiv.
Tako su nastali i ostali motivi Ristinih grafika, motivi duboko utisnuti u svijest iz ranog djetinstva, preneseni božijim darom na papir, da budu poruka jednog života, ostavština za budućnost nečega što je prošlost utisnulo u sjećanje.
U svim ovim godinama bio sam i ja zaljubljenik ispucale zemlje i točka i rala, koje je tako veličanstveno prikazao u svoji grafikama Risto Antunović. Dvadeset godina iza nas potvrdili su ispravnost naših opredjelenja sa svim prikazanim grafikama na ovoj izložbi.


Enver Mandžić, Prof.Dr.
Tuzla



na vrh