Gradska galerija Bihać
HAMZALIJA MUHIĆ 06.06. - 17.06.2008. SLIKE IZ KOLEKCIJE MESKA BOJE I OBLICI
BIOGRAFIJA

Hamzalija Muhić rođen je 1960. godine u Kazmerićima, općina Sokolac.
Završio je Akademiju likovnih umjetnosti u Sarajevu 1987. godine. Član je udruženja likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine.
Izlagao je samostalno i redovito učestvuje na svim značajnijim kolektivnim izložbama u Bosni i Hercegovini i inostranstvu.
Radi kao profesor likovne kulture u Sarajevu.
Majstorski je kandidat u šahu.
Uradio je više ciklusa slika, kao što su : Taloženje i raspadanje, Pusta zemlja, Dok niz nebo veče spušta se i pada , Melahonija, Ploče na kojima su ispisane naše sudbine, i dr.


Zašto volim slike Hamzalije Muhića?

Samo oni oblici, pojave i pokreti koji nemaju nikakvu namjeru da nas fasciniraju, bilo čime, jesu čista ljepota. Nekontrolisana vlaga koja se širi po zidovima, utabane staze po zemlji, razbacane grančice i lišće po putu, taloženje i raspadanje, oblaci što ih goni vjetar, govore nam upravo o tome. Njihova ljepota jeste u njihovoj slučajnosti i slobodi. Biti priroda, oslobođen inteligencije i razma, biti sunce, vjetar, voda, biti čista sloboda, rekao je Hamzalija Muhić.
Viđao sam i osjećao tu njegovu slobodu, viđao i osjećao tu novu bosansku osjećajnost u svim prilikama gdje me namjera odvede na njegovu izložbu ili kada moje nestrpljenje za Aprilskim salonom u Sarajevu bude zadovoljeno njegovim starim ili novim radovima.
Slučaj je htio (a zapravo slučaja nema jer sve je upravljeno božijom voljom) ušao samo u autorov svijet u ateljeu na samom početku nastanka slika koje su izložene. Shvatio sam i prepoznao sve ono iz citiranog navoda autora i još više od toga. Moje određenje spram slika, pobuđeno porivom kolekcionara, pretočeno je u želju za posjedovanjem tog istisnutog i realiziranog zapisa autorove intuitivne prirode, što je, svjesno ili nesvjesno, koristi u istraživanju svoje podsvijesti, možda sjećanja na djetinstvo, povratka u roditeljsku kuću nakon nesretnih događaja ratne zbilje čiji je bio neposredni učesnik, dvorišta sa ogradom, utabane staze na zemlji, djelića prirode pretočenih u krajolike. Slike koje je do tada naslikao i one koje će kasnije naslikati odisale su nevinošću i čistotom, poput igranja sa sačuvanim i upravo u tim slikama ispoljenim osjećajem spontanosti.
Na slikama nema figura, nema kuća ili stoga sijena, a ipak , meni , sve diše predjelima pobuđenih sjećanja na djetinstvo. Jesu li to slike na kojima su ispisane naše sudbine. Kada bih mogao najrađe bih slikao zemljom rekao je autor. Prah smo bili i prah ćemo postati i u prahu ćemo trajati.
Slučaj je htio ( a zapravo slučaja nema je sve je upravljano božijom voljom) ušao samo u autorov svijet u ateljeu na samom početku nastanka izloženih slika., zavolio te slike i ostao do kraja. Hamzalija Muhić izašao je, trenutno, iz ovog svijeta i ušao jedan drugi i drugačiji svijet na novim slikama. Koliko smo i mi dio tog svijeta odlučuje svako za sebe a možda je to sve samo diktirana poruka da se naslikaju ploče na kojima su ispisane naše sudbine.



Enver Mandžić, kolekcionar



na vrh