Gradska galerija Bihać
DRAGO HANDANOVIĆ 24. 04 - 18. 05. 2008. UMJETNIČKA KERAMIKA
BIOGRAFIJA

Drago Handanović rođen je 11. aprila 1939. godine u Ostrošcu kod Konjica. Poslije završene pedagoške akademije (grupa Likovna umjetnost) 1961. godine u klasi prof. Vajarstva gosp. Predraga Furtule, zapošljava se u Dobojskoj gimnaziji kao nastavnik istorije umjetnosti i u Stolarskoj majstorskoj školi kao nastavnik Perspektive i Nacrtne geometrije. Godine 1962. ostvaruje dvije spomen- biste narodnih heroja Refika Bešlagića i Miloša Kupresa.
Uporedo s pedagoškim radom u osnovnoj školi, osnovao je prvu grupu mladih vajara pri Radničkom univerzitetu u Doboju. U tom ateljeu formirale su se dvije značajne
umjetničke ličnosti: Jadranko Durmić i Branislav Višt. Godine 1971. s Pavlom Stanišićem i Esom Kreso osniva Sedamnaestoaprilski likovni salon i 1971. godine Umjetničku galeriju. Od 1989. do 1992. predaje Keramičko oblikovanje i tehnologiju na Keramičkom odsjeku u Školi za primjenjenu umjetnost u Sarajevu. Od 1992. do 2000. godine radi kao dizajner u Tvornici namještaja "Enterijer" u Doboju.
Na inicijativu gosp. Jovanke Stojčinović - Nikolić , direktorice Centra za kulturu i obrazovanje, 2000. godine s Branislavom Višt zajedničkom izložbom osniva Dobojski likovni salon.
Od 1961. godine do danas Handanović je realizovao trideset (30) spomenika i petnaest (15) skulptura koje su postavljene na javnim mjestima.
Jedinstvena je njegova stalna postavka kulptura u Sočkovcu i skulptuta u Našicama rađena od perforirane građevinske cugle, te skulptura "Metamorfoza" postavljena u Kasarni "3.maj" u Doboju.
Od 2000. godine je likovni saradnik u Umjetničkoj galeriji Centra za kulturu i obrazovanje u Doboju.
Član je međunarodne akademije za keramiku AISA i Udruženja likovnih umjetnika i primijenjenih umjetnika Republike Srpske.


UMJESTO PREDGOVORA

Kada smo prije nešto više od dvije decenije , na način sličan ovome, povjerovali keramici Drage Handanovića, slutili smo da će , kako godine budu odmicale, a iskustvo bremenilo, njen spiralni tok jačati, račvati se, primati nove utoke, razvijati se dalje. Ovo iz razloga prepoznatih, Handanovićevog moćnog duhovnog uporišta i njegove kreativne inventivnosti.
Tačku prvog stvaralačkog impulsa Drago dotiče u roditeljskoj kući iz finih, lirskih akavarela njegove majke, a susret sa glinom i zatim druženje sa narodnim grnčarima iz sela Omanjske, Sivše i Ularice kod Doboja navode ga da svoj umjetnički identitet potraži u keramici. U ovakvoj odluci vremenom ga učvršćuje spoznaja o neiscrpnim mogućnostima keramičke umjetnosti, koje će Drago Handanović bogato koristiti i tako zaokružiti jedan opus ne samo kvantitativan nego i koncepcijski zreo.
Iako rođeni bez namjere ili namjene, Handanovićevi prvi radovi izvedeni su na način uporednog predmeta. Njegova "Amfora" iz 1974. godine ili "Ptica" 1975. u osnovnom konceptu su posudne forme čija plitko dubljena talasasta linija nema ukrasni, nego zadatak da raščlani i pojača vizuelno pulsiranje površine. Tih godina
(1974.), ili paralelno sa ovakvim, u djelu Drage Handanovića teče i ona linija povezivanja ili asocijacija, srodnih sa keramikom prošlih epoha ili straih civilizacija.
Ovako doživljavamo, prije svih drugih, njegov "Torzo" , čija zatvorena forma nabujalih dimenzija, iakou postupku svedena , vuče daleke asocijacije na Vilendorfsku Veneru. Za razliku od drugih formi, Handanovićeva Venera je modelovana - što upućuje na dalji tok njegove keramike, priklon ili prisniji dodir sa likovnim konceptima - skulpturom. O namjeri prelaska ili ulaska keramike Drage Handanovića u ovakve koncepte svjedoče i njegova "Praforma II" iz 1977. i "Ptica" 1979. , u koje on uvodi novi likovni element - boju. Ovakva Handanovićeva traženja unutar novog medija proistekla su iz potrebe za učvršćivanjem vlastitog umjetničkog identiteta.
Prije ove preorijentacije, Drago Handanović (1980 godine) radi nekolike "Vrtne forme". One su možda mali kreativni predah, preispitivanje prije upućivanja tokovima novog. Zaokret je načinjen iste te godine plastikom sa simboličnim nazivom "Pokret". Ovu sklupturu jakog gesta na njenim smirenim površinama obogaćuje jedan fini grafizam, crtež apstraktnog koncepta. Ovako se najavila najkreativnija Handanovićeva decenija. Ona je bila i decenija guste Handanovićeve izložbene djelatnosti (samostalne i kolektivne), ali i decenija nagrada i priznanja. Na prestižnoj izložbi likovnog i primijenjenog stvaralaštva Collegium artisticum u Sarajevu, Drago Handanović je nagrađen 1983. 1984. i 1989. godine.
Da ne svjedočimo, vjerovali bismo da je ta množina Handanovićevih keramika, ali i njihovih načina, bila dovoljna decenijama, a ne samo jednoj. Drago Handanović je započinje serijom ciklusa "Zemlja" (1981.), "Evolucija", "Torzo", i "Plavi oblutak" (1982.), "Kocka" (1983.) i "Disk" (1983-1984). Imenujemo ih prelaznim formama pošto su rađene u tragu arhaičnog ili posudnog, sa elementima novog - zatvaranja, zaokruživanja forme, a "Disk HS", "Disk L" i "Disk GS" ( svi iz 1984.) primili su asocijativni figurativni detalj koji je možda trag geološkog svijeta. Još jedan otklon od čisto keramičkog prosedea nalazimo na radovima nazvanim "PanoI" i "Pano II", ob iz 1984. godine. Njihov apstraktni koncept pojačan je uvođenjem ili kombinovanjem keramičkog sa neumjetničkim materijalima - žicom, plastikom, staklom.
Slijedili su "Pano s mobilnimm elementima I" i "Pano s mobilnim elementima II" koji označavaju početak nekoliko godina kasnijih Handanovićevih mobilnih formi, zaokruženih, samostalnih cjelina.
Na Handanovićevom putu traženja čiste skulptorske forme stoje i njegovi "Adam i Eva" iz 1986. godine. Dvije odvojene cjevaste forme prividno zatalasane u nekom svojevrsnom ritualnom plesu identifikujemo nekolicinom asocijativnih elemenata - gustim perforacijama formi, ritmom otvorenog i zatvorenog, produženim ili pomjerenim površinama, razigranim, raščlanjenim formama pri samom vrhu plastike.
Ova ljupka keramika Drage Handanovića svakako je mogla da potraži i nađe svoj pandan u bogatom mentalnom pejzažu našeg umjetnika.
Krunu decenije, svakako, predstavljaju nekoliko Handanovićevih radova nastalih pri samom njenom kraju (1987. do 1989. godine). Misli se na keramiku pod nazivom "Mogućnost diska" (1987. i 1988.). Handanovićev disk se prvo otvorio i zatim su iz njega potekle nove forme. Umnožene , potražile su novu - staru podlogu - tlo. Handanovićeva "Mobilna keramika" iz 1989 godine predstavlja kapitalno djela ne samo decenijeo kojoj je riječ nego i čitavog njegovog , više decenija dugog kreativnog opusa. Ova plastika, prividno zakočena, razvila se u jedan bogat , maštovit pejzaž zatalasanih formi, koje, takve, pružaju iluziju pokreta , zvuka i uključuju još jedan element - vrijeme.
"Mobilna keramika" Drage Handanovića otvorila se za dalje, drugačije, nove mogućnosti.
Ali, Drago handanović stiže još samo 1990.godine da osmisli i realizuje omaž Lisinskom , muzici. Izlaže ga, nudi taktove umjesto zvukova koji će se uskoro začuti, slušati, koji će trajati. Drago nije načinio fizički bijeg. Izabrao je onaj teži, bolniji - duhovni, koji je opet odveo krizi grnčarskog kola. Pojačavali su ga, zatim rastanci, odlasci, osama....Sve to spustilo je Handanovićevo kreativno i na dno tišine.Stizao je glas, ruka prijatelja. Uzaludni su bili i susreti, putovanja ,izložbe.
Ikonografski milje Drage Handanovića ispunila je jabuka , dunja, zvono, lampa- možda kao antiteza vremenu i životu u kojem jesmo.
Čekamo vaskrsnuće keramičke forme Drage Handanovića. U takvoj službi stoji i ova izložba.

Danka Damjanović



na vrh