Gradska galerija Bihać
DŽEVAD HOZO - GRAFIKE- 23.09.1999 - 13.10.1999.
COVJEK JE BICE KOJE SE IZRAZAVA

Nesto konzistentniju iluziju predmetnog ocuvao je u gornjem segmentu eksponata mada ljudska forma poprima ponesto od magmatske deformiranosti, ali sa nesto naglasenijim asocijativnim prepletom. Taj segment cuva svoju postojanost citavim ciklusom sa unutarnjim pomjeranjima odnosa iznad koga ce se u jednom trenutku, pojaviti stecak i kao relikvija i kao simbol i zivi refleks postojanosti. U tom segmentu odrzava se i ona zarisna tacka koja je kod Hoze bila polaziste u razradi tematike, ali i vracanje u nju kao sublimaciju spoznaje. Spoznaja se, pak, ne razvija, samo se modulira u svojoj unutarnjoj strukturi, i vise poprima metaforicko odredjenje nego eksplicitnu energiju iskaza. U njegovim transformacijama se ocituje i sadrzaj naslova listova, brojanje dana ratnog vitlanja, dnevnik koji, istina, ne prati zbivanja u njihovoj vremenskoj sukcesiji, vec u paradigmatici njihovog obesmisljenja.

Otuda se, iako su se ove grafike razvijale kao nerazluciv ciklus, razvijao motiv iz motiva, svaki list ima i svoju paradigmatsku samostalnost, svaki od njih u sebi olicava tragicnost kao neponovljivi besmisao. Cetrdeset listova je cetrdeset paradigmi zla koje se opredmecivalo u nasoj zbilji, i tu se kriju dramatski naboji. Izmedju paradigme kao cjelovitosti i kontinualnog razvoja - covjekovo urastanje u jednu formu svoje dobi i njegovo prelazenje u novu. Ovakvim svojim postupcima Hozo je svoje listove doveo do ruba apstraktnog govora, misao se zgrudvala do univerzalne kategorijalnosti, bez fiksacije vremena i prostora.

Medjutim, trenutak kada su nastajali ovi listovi, i ono cime su inspirirani, (a inspirirani su nasom najneposrednijom zbiljom) iziskivali su od likara otvoreni aktivizam; Hozo se nije smio osloboditi toga zbiljnoga, a zbiljnom je morao traziti "raison dzetre" svome ukupnom stvaralackom aktu, morao je u sliku uvesti i vrijeme i prostor.

I ucinio je to, reklo bi se, na maestralan nacin: bez retorike i deklamacije, parolastva i dogmatike, on je primjenio metonimijski postupak, u korpus svojih vizija uveo je likovnu parafrazu konzerve kao egzistencijalni proton, s tim parafrazama je razvio svoj nerativni sloj i aktualizirao svoj odnos prema neposrednim realijama. Kompoziociono ih je postavio tako da su u prostor slike dolazile rasprskavanjem unutarnjeg skrivenog jezgra, formirajuci spektralno ozracje svojih smisaonih silnica i, mada su fiksirane izvan okvira covjekolike sjenke, one se integriraju u upocu ikoniku i razudjuju vizualni okvir slike. Ponekad ce njihove otiske ne samo otiskivati vec i utiskivati u materiju papira da bi se njihova predmetnost ucinila jos evidentnijom.

Poetskim skladovima, cistotom poetskog govora, svjedocio je Dzevad Hozo o vremenu i prostoru u kome obitava, o tragici covjekovoj koja je u umjetnikovoj stvaralackoj svijesti morala naci svoj odziv. U Umjetnickoj galeriji Bosne i Hercegovine otvorena je izlozba grafika akademika Dzevada Hoze. izlozeno je 40 listova izvedenih fascinantnim perfekcionizmom. Ciklus je koncipiran kao svojevrstan likovni dnevnik covjekovog ratnog stradanja.

Predmetnog se Dzevad Hozo nikad nije odrekao. Ni narativnog kao njegovog eha. Ponekad se uzdizao do svetosti kao sto je to cinio sa steckom. Ali istinski medijum u kojem se otjelovljavala njegova grafika, bila je smedja boja sa svojim ogorjelim odrazima u prostoru. Istovremeno, ona je bila i sublimacija poetskog kojim je prozimao svaku svoju grafiku, dajuci joj unutarnji odsjaj i vise duhovno osmisljenje. po tim elementima se prepoznavao i jasno diferencirao svoju osobnost.

Sve to zaticemo i na ciklusu grafika nastalih u ovom ratu i izlozenih u Umjetnickoj galeriji. Ratom su bile i potaknute, rat se i transformirao u temu. Ali su se transformirali i elementi njegove ikonike. Za uspostavu njegove ikonike posluzili su mu antropomorfni oblici, rastoceno u plosnu formu i okvir u kojem se odigrava krvava igra povjesti. I tu se zbio paradoks koji je dalje razvijao kontinualni princip Hozina likovnog misljenja, zacetog na samom pocetku njegova stvaranja. Smedja boja je u znatnoj mjeri prozracena, bez zgrudvanih cvorista, upravo poetsko je postalo jos prisutnije no sto je ranije bilo, a onda se u to potencirano poetsko utkala tematika ratnih proloma, ciji smo svjedoci.

Postupak je to koji je dijametralno suprotan od dosadasnjeg, jer u dosadasnjem stvaranju Hozo je temu, i njenu poetsku pregnanciju, nastojao da svede na jednistven akord, svodio ih na nerazlucivu cjelinu. sada izmedju njih uspostavlja kontrapunktalni odnos, dijalosku formu u cijem se kontekstu uoblicuje tragicno kao umjetnikova investicija dozivljenog i potresnog kao rezultatnta. Covjekolikost je izgubila svoju realnu egzistenciju, postala je prividnost, sjenka koja se udvostrucila cime se sama struktura jos vise rasplinjavala.

U neracionalnoj zgusnutosti zbivanja na otvorenju Sarajevske zime jedan veliki duhovni dogadjaj je prosao gotovo nezapazeno: izlozba grafika akademika Dzevada Hoze "1001 noc poslije". Jer sigurno je, ma gdje bili izlozeni listovi ovog umjetnika izazvali bi nesvakidasnju pozornost i predstavljali dogadjaj koji se lako ne zaboravlja, buduci da on opscenira svim svojim aspektima - od ideje i njene umjetnicke razrade do perfekcionizma u izvodjenju koji nas jos vise ucvrscuje u ubjedjenju da u tom pogledu ovaj umjetnik predstavlja vrhunac u daleko sirim razmjerama od bilo kojeg regionaliteta. Grafike akademika Hoze govore jezikom krajnje likovne i tehnicke prociscenosti, vizualne koncentracije i vizionarne snage providjanja prihvacenog sadrzaja da se on vec ne da ni uporedjivati. Akademik Hozo vizualnost svoje grafike podize do onog stepena gdje idejna energija i umjetnicko razrjesenje prelaze jedno u drugo bez ikakvog hijatusa, zgrudvaju se u jedno: vizualnost, sama po sebi postaje ideja, ideja se preobrazava u cistu vizualnost. Ali, Hozo se ne predaje cistom vizualnom hedonizmu, vizualnost nije svrha samoj sebi, Hozo se zadrzava na tragu onog likovnog govora gdje se, u kontekstu, jos uvijek nalazi narativni sloj, u kome vizualni aspekt trazi svoje uporiste. No, ni narativni sloj se ne namece onom presudnom snagom gdje se umjetnicko rjesenje nudi samo kao ilustrativni aspekt tog narativnog sloja......."

Vojislav Vujanovic, ALKEMIJA SLIKE Likovni dnevnik ratnog stradanja, Sarajevo



na vrh