Gradska galerija Bihać
AHMET IBUKIĆ - SLIKE PASTELI - 17.05.1999 - 07.06.1999
Ahmet Ibukic - Ami rodjen u Bihacu 1957. godine - akademski slikar, clan ULUBiH od 1987. godine. Zavrsio skolu primjenjenih umjetnosti te Akademiju likovnih umjetnosti u sarajevu na odsjeku slikarstva u klasi profesora Milivoja Unkovica. Izlagao na vise grupnih i samostalnih izlozbi u zemlji i inozemstvu.
Zivi i radi u Bihacu kao kustos u regionalnom muzeju Pounje te na Pedagoskom fakultetu kao profesor likovne kulture s metodikom pri univerzitetu u Bihacu.
Boje vode, igra svjetlosti, poruke trajanja
Za umjetnika, u ovom slucaju slikara, zivjeti, odrastati i sazrijevati u krajiskom pejzazu, u raskosnom koloritu mirnih i nepredvidivih linija i povrsina,u ambijentu opstojnih likova proslosti i sadasnjosti, je trajna inspirativna podloga za njegovu kreativnost. U pejsazu ovog kraja esencijalnu crtu, u sustini pusliranje zivota, cini boja vode i svjetlosti satkanih u virovima rijeke ali i u njenoj tihoj i nemirnoj prolaznosti. Ovdje, na ovim prostorima, rijeka u mnogim periodima zivota pa i za citav zivot, ostaje nezaboravna i jedina.
Ona od samog rodenja daruje svog Krajisnika svojim smaragdima i biserjem, celici svojim nemirnim brzacima, dubinama, virovima i maticama. Koliko ce ko od koga usvojiti i zadrzati za kratko ili trajno, zavisi od njegove licne dorade kao i od matrice socijalnokulturnog aktiviteta, Umjetnik je u neprekidnoj vezi sa prirodnim i duhovnim kvalitetama neposrednog zivotnog toka. Slikar Ahmet Ibukic je ostvario potrebnu intrakciju izmedu vlastitog unutrasnjeg dinamizma i subjektivnog dozivljaja boje vode i prisustva svjetlosti.
Ta interakcija je gornji sloj dugo nosene unutrasnje potrebe uz sazrijevanje ideje u trazenju likova izraza na ovu temu. U sadasnjoj fazi naglasen je analiticki pristup strukturama boje i svjetlosti na vodi i u vodi. Medutim tema je jos naglasenija. To je rekao Una - njena boja i svjetlost, njene trave, mahovina, sedre i virovi. To je likovna obeada izrazena kao nadahnuti kolor bez klasicnog crteza. Subjektivni dozivljaj kao spoj emocionalnog i racionalnog je odreden treperenjem od svjetloplave do zatvorenije strukture plave boje. To je perceptivni spoj snaznog kretanja vode u plicim u dubljim prostorima, zatim preko objekata u vodi koji su prekriveni mahovinom, ali i satkanm tankim vezom niti vodene trave iz riznice mozaika unski smaragdi.
Ibukic se priblizava i osluskuje tokove vode bojom i linijom i svjetloscu. Pojavljuju se neuredene nijanse zute boje sa prelazima u plavu - zelenu i smedu uz prodor bijelih povrsina. Svjetlost prodire u vodenu struju i u mirnije slojeve gdje nastaje novi spoj boje. Vodeni vrtlozi sa naglasenom crvenom su jos neposredniji trag radanja i umiranja, nastajana i nestajanja, ali i prosli buna i ratovanja na rijeci i u rijeci, na njenim obalama i njenom okruzenju. Da bi se sto neposrednije priblizio kretnji vode i prodoru svjetlosti Ibukic koristi vise tehnika i to ulje, akril, pastel a vrlo cesto kombinacije akril i ulje.
Pastel je upotrebljavao kod naglasavanja slozenijih prostora dna rijeke i struja vode. To je izrazeno linijama odresenog pravca kretanja. Taj ritam je najcesce neuhvatljiv, ali on je prisutan kroz boju i poteze kao izraz emocionalnog toka. Nekoliko radova u pastel tehnici je radeno mirnije izrazavajuci tisinu dubine ispod zelenotamni sedara. Sasvim je prepoznatljivo da je Ibukic ovom izlozbom najavio jos sire likovno izrazavanjena ovu temu. No to nas upucuje i jedan manji broj radova na platnu uz koristenje razni materijala iz rijeke i sa njenih obala kao sto su: pijesak, kamenje, krljusti ribe, mahovina i trave.
Unski psihogrami
"Velika umjetnost - sto li je ako ne preobrazavanje svakodnevnih osjecaja i predmeta prirode u posvecene, hijeratske, znacajne ikone, i sve veci trijumf imaginacije nad naporom besmislene imitacije, osjecaja ljepote nad naporima besmislene imitacije, osjecaja ljepote nad naturalistickom lazi"
Svojevremeno je Martin Heidegger zabiljezio da je bezavicajnost sudbina modernog svijet. Bezavicajnost je jedan od dva temeljna izbora svakog covjeka.Drugi izbor je zavicajnost, ili vjerodostojnost izrazeno, domoljublje. Ibukic je ne razmisljajuci napravio izbor. Odlucio se za zavicajnost i taj njegov zavicaj je umisljaj o svekolikoj predodredenosti svijeta za osmisljavanjem covjekovog pristupau njemu, pokusaj uspostavljanja koordinatnog sistema zivota i proizvod njegove neutazive potrebe za oponasanjem svojih prauzora. Ostavsi vjeran zavicaju izabrao je JEDINU za pravu, najvjerniju i najpostojniju komsinicu, druzicu, sugovornicu i tjesiteljicu.
U svekolikoj poplavi neoenformela,neo geoa, ornamentalna dekorativnost, arabeske, kaligrafije, koloristickog hedonizm, dvoslojnog i troslojnog citanja, Ibukicevo djelo nema provokativnosti postavanadgradnog izrazavanja, nije anarhicno, nije naelektrizirano ideoloskim ili politickim porukama, on nije toliko hrabar da se obrusi na povjest i da ponudi svoju viziju buducnosti, ne zeli se igrati Prometeja, ali niti arhivskog radnika, nije hazarder, ne nudi sagorjevanje na plamenu neuhvatljivi istina, obozava Jednu Jedinu, odusevljava se fenomenom njezinih koloristickih isvjetljavanja sto je znak teznje prema transcendentalnom, raspored je izmedu onogasto su filozofi materijalizma nazivali natura naturansi natura naturata, sto znaci da se nalazi u razdoblju istrazivanja i samoprepoznavanja. Buduci da je Ibukic ( pre ) duboko ukorjenjen u zavicajni pejzaz, on ga ne napusta.
Odlucivsi se biti slikarem odmah je odbio vjerno prenosenje lica, brezuljaka, rijeka, suma, gradova... Slikar se nije zelio baviti ni prepisom snova u kojima se u razlicitom redu javljaju isti elementi, preuredivani do vrhunca. Umjetnik zeli, prije sveg, stvoriti predmet ljepote, a ne sliku realnosti ili dokumenat gotovo znanstvene analize svijeta. Ibukic je otkrio da priroda njegovog umjetnickog poziva trazi posebnu vrstu ljepote: ljepotu koja se nalazi u potpunom skladu izraza i maste i u dekorativnosti koja nadopunjuje izraz. Najme u potrazi za subjektivnim izrazom otvara vrata nefigurativnoj umjetnosti, ekspresionizma i apstrakciji. Iako se protivi naturalizmu, Ibukic se ne protivi prikazivanju prirode. I to kakve prirode !
Ibukica vodi misao da pejsazno slikarstvo izrazava " krajnju svijet " modernog covjek, kao subjekta estetskog pogleda na pejzaz. Individualni pogled postao konstruktivnim ciniteljem koji ne samo sto pejzazu odreduje " jezik i vidljivost " vec ga je utvrdio kao mjeru covjeka i vremena. Zanimljivo je stoga vidjeti kako se razliciti oblici umjetnicke refleksijezavicajnog mu krajolika otkrivaju kao mjesto identifikacije svijeta i stvarnost, trajnog i prolaznog. Izvorno Ibukicevo okruzenje javlja se kao stimulans dozivljene rekonstrukcije najdubljih istina o prirodi , zivotu i njemu samome...
Slikar je svjestan da smo individualni pogled postaje konstitutivnim faktoro koji ne samo sto pejzazu odreduje " jezik i vidljivost " vec da ga utvrduje kao mjeru covjeka i vremena. Rukovoden Goetheovom mislju koji je rekao da " kada opisujemo neki naslikani pejzaz, lako zaboravljamo da ono sto je to opisano nije priroda ", Ibukic stvara slike koje nisu napravljene prema organskim ili fizickim uvjetima kao sto je, primjerice, napravljen svaki element u zivom organizmu nekog krajolika. Ono sto struktura i organizira, ono sto vidimo u slici - boje i forme - ono sto mu daje posebno mjesto na unutrasnjosti pikturalne povrsine, nije nista drugo vec Ibukiceva akcija, slikareva dusa.
On odlucuje o grupiranju boja i oblika na slici - i to u mjeri u kojoj razumije povezanost svijeta koga je vidio. Odbijaju ci prepredeno bojanje "ruznih opipljivih realnosti", Ibukic si dozvoljava svaku slobodu prema prirodi. Shvacajuci identicnost on radi promisljeno stilizacije, i uglavnom trazi samo glavne i znacajne linije. Dakle, za ono sta neuki na nekom umjetnickom djelu smatraju da je priroda, to za Ibukica nije priroda ( vanjski dio), vec on samo (njegova unutrasnjost). Iz tih razloga Ibukic sa svojom Unutrasnjoscu uranja u unske virove i biljezi njezine psihograme. Kada uroni u Unu ili lebdi nad njom i vidi je kroz svjetlost onda mu se ona pojavi kao zuta koju smiri plavilom ("Igra"), gusci slojevi se manifestiraju kao narancasti ("Pod vodom") , pojavljuje se crvena, sve dok se ne pojave potpuno kondenzirani tamni dijelovi ("Unski smaragdi").
Oni koji ne pisu i ne slikaju ne znaju koliko treba odvaznosti za suceljavanjem sa bjelom podlogom za savladavanjem ciste plohe. Kad se ibukic dohvati pastela, kistai ostalih pomagala, slijedeci svoj krvotok koji paralelno pulsira s Uninim on (energicno) raznosi boje kojima prekriva cijelu povrsinu. U unski tok ulijeva svoj krvotok. Sloj po sloj, mic po mic, pravac po pravac, gesta za gestom i iz tog unutrasnjeg kovitlaca izranjaju konfiguracije (poput) prepoznatljivih figura sedre, unski trava, mahovine, grana i rastinja... No valja reci da se enigmatska struktura njegovih slika ne tice samo razumjevanja vec intuicije. Jer, kako rekosmo, slikar u slikarstvu ne postize uproscavanjem linija, oblika i boja, a cilj sugestije je da u izraz, odstranjivanjem svega sto bi moglo umanjiti njezino djako mu izraz nije sasvim osloboden prolaznih ukrasa, on izrazava sto je najskrivenije i najtananije u nasem zatvorenom srcu. A to je neprolazno.
Doc. dr. Ale M.Poljarevic



na vrh