Gradska galerija Bihać
HAMO IBRULJ - SLIKE ULJE NA PLATNU- 27.04.1999 - 15.05.1999
Hamo Ibrulj rodjen je u Ljubuskom 1946. godine. Na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu diplomirao je 1975., a specijalizirao u Parizu 1981. godine. Clanje Hrvatskog drustva likovnih umjetnika sa statusom Slobodnog umjetnika. Suradjujuci sa K. Jaric, izlagao je na mnogim izlozbama u domovini i svijetu. Slike mu se nalaze u kolekcijama diljem svijeta, pa tako i u Metropolitan Museum New York i u Albrecht Durer Museum Nurnberg. samostalnim izlozbama prosao je USA, Europu, Afriku i Japan. Zivi i radi u Zagrebu.
Atelje savska c. 16, Zagreb

TOPLINOM LJUDSKOSTI ZAGLEDAN U SVIJET

Pod ovim gore ispisanim naslovom Vojislav Vujanovic je 1989. godine objavio tekst povodom jedne izlozbe Miroslava Bilaca. Nije mi namjera usporedivati slikarstvo Hame Ibrulja i Miroslava Bilaca, premda imaju dosta toga zajednickog, niti ih na bilo koji drugi nacin dovoditi u vezu. Ipak, razlog preuzimanja ispisanog i spomenutog naslova je visestruka.
Prvi je taj da mi se jako svida taj izraz. Drugi, sto mislim da on precizno a ipak razigrano pogada u sami bit onog unutarnjog raspolozenja, onog dusevnog ugodaja iz kojeg onda slikarskim umjecem Hamo Ibrilj stvara slike. Trece, sto je ovaj postupak preuzimanja, citatnosti, fragmeternosti, karakteristican za vecinu suvremenih umjetnika i esteticara, a i nas ga Hamo ponekad koristi, gotovo u svojim posljednim cikluzima.
Krenimo, ipak od izhodista. Od ono malo duse koja ostaje zatvorena za dramu egzistencije i trivijalnosti svakodnevnice. Od onog dijela duse u kojem pronalazimo nasu vlastitu samost, ili ona pronalazi nas. I tada pocinjemo sanjati, a da prije toga nismo zaspali. Tada ono sto zovemo zivot i stvarnost dozivljavamo kao san, a san otkrivamo kao najzivotniju stvarnost. Tada sanjamo Svijet i Svijet sanja nas.
Ovisno o vrsti paradigmatskih naocala kroz koje promatramo Svijet, netko za takvo stanje moze kazati imaginacija, netko: vizija, treci: halucinacija, a cetvrti ulaz u astralni svijet. Ili, jedrenje prostranstvima duze noseno vjetrom duha. Svejedno, granica koja razdvajajuci spaja nas i te svjetove, i ono jedino za sta se moze uhvatiti nasa ( samosvijest u takvim stanjima jest: slika. Ziva slika. I prilika - da se za nesto uhvatimo. Sretni sto smo se pronasli, nakon nekog vremena tu sliku zarobimo osjecajima, sistematiziramo mislima, snagom volje smo davno prije zavrsili akademiju, opremili dalje i vec mozemo s kistom u ruci ispred nemarno zategnutog platna.
I mic po mic, potez po potez, kava cigareta, peFotografije sa otvaranja pogledajte ovdjeovac, pogled sastrane, dva koraka natrag, nakrivimo glavu i kazemo : to je to. Stavljamo crne suncane naocale, sa obje ruke podignemo kosu, pa kad vec spustamo ruke, spustimo i onu istu kosu i krenemo u grad. I tu se izgubimo. Poneko samo prepozna Hamu i klimajuci glavom prema njemu, onako usput, ustreptaloj prijateljici kaze: To je Hamo.Onaj slikar. Dobar tip. Ekipa smo mi. Ali, pritom misli na sebe i Hamu. A gdije smo tu mi? Mi koji smo sa njim sanjali, mazali, pili,stavljali naocale.
Nakon sta je carolija prestala, kao sneni puzevi izvlacimo se iz nasi virtualnih kucista, trepcuci odvracamo glave od Hamini slika i kazemo: Hej, bog! I ti si tu ? Oce biti domjenak poslije? Naravno. Hamo je dobar covjek. I dobar slikar. I posvecujem mu ovu pjesmu od Adya, jer znam da ga svaka slika boli.
VOLIO BIH DA ME VOLE
Ni potomak, ni predak davni
ni srodnik, ni znanac slavni
nisam ja niciji
nisam ja niciji.

Ko svaki sam covjek: uzvisenost trajna,
sjeverni pol, stranac i tajna,
ponocna svjetlost daleka
ponocna svjetlost daleka.

Al', avaj, ne mogu ovako opstati,
htio bih sebe vec jednom odati
da svi me vide
da svi me vide

Zato me svaka pjesma boli,
volio bih da me neko voli
i da budem neciji,
budem neciji.
Endre Ady
Mislim da sam na pocetku teksta nagovjestio da cu pisati o jos nekim aspektima Haminog slikarstva. Ali, kako rece Joza Sever: "... vec si drugi /kad se maca masis ". I nikad ne znas kud te to moze odvesti...



na vrh