Gradska galerija Bihać
SADKO HADŽIHASANOVIĆ - SLIKE I RELJEFI - 02.03.1999-16.03.1999
Sadko Hadzihasanovic rodjen je u Bihacu 1959. godine. Zavrsio je Akademiju likovnih umjetnosti u Sarajevu 1982. godine u klasi profesora Milivoja Unkovica, a postdiplomske studije na Fakultetu likovnih umjetnosti u Beogradu kod profesora Radenka Misevica. Clan je likovne grupe "Zvono", te clan ULUBiH-a od 1982. godine.Trenutno zivi i radi u Kanadi.
Sadko Hadzihasanovic je jedan od rijetkih mladih autora cija su likovna istrazivanja tokom skoro cijele decenijejavnog pojavljivanja ostala vjerna inicijalnom kursu. Vec u radovima sa beogradskih postdiplomskih studija kao stvaralacki zadatak se postavlja rjesenje zagonetne limitiranosti dvodimenzionalnog prostora: kako ne pristati na obavezujucu proslost slikarske podloge ili kako opstati na njenom glatkom licu.
Iz pocetka Sadko pronalazi rjesenje u "mehkanim" tockama kompozicije, u mjestima rasterecenih snaznih kohezionih sila koje sjedinjuju povrsinu u jednu uniformnu ravan.Tocke slabljenja povrsinske tenzije omogucavaju artikuliranje forme u dodatnom smjeru, naprijed-nazad. Kartezijanski dosljedan, Sadko siri potencijalno crtacko polje utaknuvsi u osnovnu ravan jednu novu, prvoj perpendikularnu ravan.
Tako se ikonografski prizor vise ne upisuje u prostoru, niske cetverostrane prizme vec u prostranijem i stvarnijem prostoru hemisfere. U ondasnjim radovima na papiru novi prostor figurira kao ploha vise i sluzi tek za crtez premjeren vrijednostima novoosvojene dimenzije koja se prostire samo naprijed u odnosu na prvobitnu crtacku podlogu. Slijedi serija " Pusaci " koja postavkama figure i reduciranim dekorom inauguira umjetnikovu ljubav spram kazalisne scene.
U " Pusacima " koristi iskustva iz predhodnih radova evolutivno zamjenjujuci tehnicisticku ravan vise od papira plasticnim masama kolazirane na oslikane oblike u pozornici. Znacajno je zapazanje da se dramski naboj sa pozornice u kazalistu seli u oslikanu scenu.
Konveksnost reljefnih fragmenata prelazi kazalisnu rampu ka posmatracu i istovremeno sugerira svoju geometrjisku protivnost: konkavnu dubinu koja se siri platnom iza antropomorfnih tijela postavljenih u nultoj ravni, fokusnoj tacki umjetnikova vida. Za razliku od predhodnih, minimalnih intervencija na apstraktnosti bijelih povrsina papira, ovdije se osjeca potreba za individualizacijom konkavnih prostora te umjetnik pristupa njihovom oslikavanju.
U " Hamburskim slikama " dekor intimistickog kazalista se emancipira u precizne arhitektonske cjeline. Mehanizam nadrealistickog ludizma otvorenog i zatvorenog neprestano izmjenjuje sugestije urbanih eksterijera i interijera. Tu je hemisfera iz predhodnih radova dobila i odgovarajucu poluloptu dubine, iluzionizam zadnjeg plana iz " Pusaca " je realiziran i u materijalu: to je put koji povezuje prirode slikarstva i vajarstva.
Intrigrantni odnos slikarskog i vajarskog prostora Hadzihasanovica i dalje interesiraju sto ce on dokazati i u " Hamburski friz " je, slicno nizu predhodnih koji se odnose na Banat, Pocitelj i Sarajevo, modeliran u glini, a poslije pecenja oslikan. Dok je u predhodnim frizovima reljefnosti pratila prije svega oblik i oblinu ljudskog tijela, a negdje se priblizavala prirodi dekorativnog, u posljednjem se orjentira prevashodno na arhitektonske elemente.
Povrsina terakote je konstruisana od razlicitih geometrijskih oblika kojima je porijeklo u kobusu, a daljna obrada ovisna od prostorne dispozicije. Dolazi do razumljivog i anatickom vidu tako dragog ocvrscivanju planova, scena se priblizava naturalistickoj. Sukobom ostrih ivica i uglova gradske panorame ( te njihovom asocijaciom sa prazninom ), ekspresivna taktilnost rada oslobada snaznu energiju podneblja neophodnog ikonografiji Sadkovih radova.
Radi se o votivnom slikarstvu koje stoji na razmedi mitskog i povjesnog. Velika tema ovog slikarstva je zrtva.Psihodelican ten zenskih figura staticnih kao slutnja, minimalni relivijarij sastavljen od iskljucivo ovovjekovnih predmeta, betonske i asfaltne plohe, gradevine bez prozora, poneki tajanstveni detalj: sve to upucuje na mitologiju povjesnog razdoblja, na pripovjedacki korpus klasicne psiholize. A tu je kljuc, naravno utkan u san: pas ili samo njegova silueta, potvrdan odgovor na slutnju, spiritus movens mita i ikonickog iskupljenja (ili razjasnjenja ), adresatvotiva, konacno.
Dovrsavajuci ovaj skucen i fragmentaran prikaz slikarstva Sadka Hadzihasanovica ponadajmo se da ce uredivacka strogost dopustiti da zakljucim kako se radi o vitalnom i suvremenom slikarstvu koje je zasluzilo nagradivanje, neovisno o smislenosti nagrade i temeljne opskurnosti kriterijuma prema kojima se dodjeljuje.
Dragan Stenek



na vrh