Gradska galerija Bihać
SALIM OBRALIĆ - SLIKE, GRAFIKE, OBJEKTI - 01.02.1999 - 22.02.1999
Rodjen u maglaju, republika Bosna i Hercegovina 1945. godine. Srednju skolu za primjenjene umjetnosti u Sarajevu zavrsio 1965. godine. Akademiju likovnih umjetnosti zavrsio u beogradu 1971. godine. Postdiplomske studije slikarstva zavrsio na istoj Akademiji u klasi profesora Mladena Srbinovica 1974. godine. Clan Udruzenja likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine od 1972. godine. redovni profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u sarajevu.
Adresa: ul. Avde Jabucice 28, 71000 Sarajevo Telefon: stan 676-369, atelje 678-604
Vec na samom pocetku Obralicevog djelo svrstalo se u jedan od dva osnova tipa slikarstva XX stoljeca : u onaj koji se bavi metafizikom predmeta i prostora. " Tajanstvo stvari i zivota sebe ", pjevao je veliki hrvatski pjesnik Tin Ujevic, izrazavajuci time strepnju savremenog covjeka bacenog u svijet " o kome ne zna nista izvan onog sto je ugodeno na njegov senzorni sistem i dimenzionirano u njegovoj svijesti " ( Werner Hafmann), a to je tako malo. No ipak, zahvaljujuci tradiciji perennis, znamo da je prodor u Veliko Nepoznato moguc u blagoslovljenim casovima nadahnuca umjetnika i usebnuca prosvjeljenog pojedinca - mistika.
I eto, bas u tom ozracju, izmedu Tinove zebnje i Sosikijevog , svejedno pounutarnjenog pa kroz umjetnost izvanjstenog beskraja, smjestio se citav opus Salima Obralica. Kao akribicni historicar umjetnosti mogla bih njegov put trasirati i ovako: od postnadrealizma i metafizickog slikarstva preko hiprrealizma i apstrakcije do ove posljednje faze koju bismo - zasto ne ? - mogli nazvati kozmickom. Iskristalizirala se ona tokom ovog rata, kroz " Sahan" i " Casu", cikluse tako proizacnih naziva, a tako bremenite znacenjem i duhovnim znacenjem.
Sve je pocelo u Pocitelju, nesretnom gradu mom i mojih predaka, koji je prije agresije bio sjediste poznate likovne kolonije. Tu su jednog dana, kao u bajci. Affan Ramic i Salim Obralic uz kavu divanili. U neko doba, u zloslutnom prorocanskom nadahnucu, Ramic ce upitati Obrlica: " Sta bi ti, Salime, da ti izgori kuca " A Salim ce na to, ko sa nokta, odvratiti: " Ostao bi miovaj sahan " i pri tome je odnekud izvukao starinski bakreni sahan, sav izlizan od prevelike upotrebe i krpljen do izandalosti.
Mozda nije slucajno sto je svoj prvi Sahan i svoju prvu Casu naslikao 1991. godine.Otvarajuci Obralicevu monomentalnu ratnu izlozbu, odrzanu u Umjetnickoj galeriji BiH krajem 1994. godine,za mene nije bilo dvojbe: oba ova ciklusa plod su " metafizickog obasjanja". Vec sljedece, 1995. godine, Obralic je zapoceo radna novom, mozda svom dosad najboljem slikarskom ciklusu, vezanom uz Ajvatovicu, drevno mjesto bosnjacko - muslimanskog hodocasc.
'Ajvaz - dedin san' majstralno spaja autorove umjetnicke i duhovne kvalitete i nema sumnje da ce, kada se prestavi publici i kritici, snazno privuci brojne likove sladokusce.Bas kad je rad na ovom posljednjem ciklusu od 40 slika bio u punom jeku, u ljeto 1996. godine, stigao je od grupe STOFFWECHSEL iz Kassela poziv sarajevskim umjetnicima da daju svoje predloge za instalacije koje bii, eventualno, izveli na reprezentativnoj izlozbi INNENSEITE / INSIDE koja treba da se odrzi paralelno sa prestiznom Desetom izlozbom DOKUMENATA u junu 1997. u istom gradu.
Obralic se do tada ogledao samo u slikarstvu, crtezu i grafici, nikad u instalaciji, ali mu je ovo bio izazov da pokusa na jedan novi autentican nacin povezati tradiciju i zahtijeve soficirane medunarodne umjetnicke scene. Rezultat tog njegovog pokusaja je ova izlozba u Velikoj galeriji Obala Art Centra, koja je, po mom dubokom uvjerenju, daleko prevazisla svoj povod. Sta je, zapravo, uradio Obralic?! - Odbacio je sahan kao motiv na slici, uzeo bakarnu plocu i u njoj izrezao kruzni oblik proizisao iz sahana.
Potom je u taj metalni disk urezao crtez sa obje strane: crtez bogat asocijacijama na Kur' ansku kaligrafiju, na mikro i makro svjetov, na bezmjerno bogastvo stvorenog svjeta - crtez koji ujedno cuva sjecanje na savatli dekoraciju prvobitnog sahana. Pa je onda sa te dvostruke matrice, kao sa neke nove dzinovske geme, otisnuo dvije crno - bijele grafike na obicnom, " grubom "papiru, proizvedenog u njegovom rodnom Maglaju. Sa jedanest diskova Salim je otisnuo dvadeset i dva originalna graficka listai tako kreirao izlozbu instalaciju, ciji su metalni djelovi iskoracili u prostor kao samostalni eksponati.
Obarlic se nije zaustavio ovdje. On je svoje bakarne diskove iznio u ekserijer, u prirodu: objesio ih je, poput plodova, o drvece; uresio sa njima turbeta na Alifakovcu; kao kakva velika sunca zanjihao ih u prostoru; postavio ih u travu; naslonio uz Koziju cupriju da vode dijalog sa njena " dva oka od sedra u kamenu " itd.,itd.,i sve to je zabiljezio okom kamere. Vrjednost tradicije nije imitacija tradicionalnih motiva i oblika, vec njegova stvaralacka pretvorba u duhu zahtijeva savremenog covjek. Ta transformacija posrecila se Salimu Obarlicu, a ima indiciju da je ovo tek pocetak koji otvara niz novih mogucnosti i za njega i za bosanskohercegovacku umjetnost.



na vrh