Gradska galerija Bihać
MUSTAFA SKOPLJAK - 22.05.2000 - 10.06.2000
Mustafa Skopljak, rodjen 10. avgusta 1947. godine u Kotor Varosi. Srednju Umjetnicku skolu zavrsio je u Sarajevu 1970. godine. Nakon toga upisuje Pedagosku akademiju, likovni smjer, na kojoj a psolvira. Na Akademiju likovnih umjetnosti u Sarajevu,upisuje se nakon njenog osnivanja, i diplomira 1977. godine u klasi profesora Alije Kucukalica. Postdiplomski studij je zavrsio 1988. godine kod istog profesora. Clan je Udruzenja likovnih umjetnika BIH od 1972. godine. U periodu 1993 - 98 radio je lutke, scenu i kostime za lutkarske predstave "Bajka o Sarajevu " i " Tajna dvorske lude " za Pozoriste mladih u Sarajevu. Profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, na Odsjeku za kiparstvo i na Pedagoskoj akademiji u Mostaru, na odsjeku za likovnu kulturu. Studijski boravak u Londonu 1982. godine.
Svojevremeno sam - osvrcuci se na dalju kreativnu profilaciju odavno već prepoznatljivog stvaralackog idioma Mustafe Skopljaka, uslovljenu i tragicnim okolnostima u kojima se nasla Bosna i Hercegovina- zapisao : " Kao kipar koji je svoju poetiku gradio na rafiniranim, vretenastim, polozenim polihromnim formama, prije svega, u drvetu, koje su u sebi sazimale i antropoloska obiljezja, Mustafa Skopljak, u bljesku katastrofe i destrukcije, najveci dio njegovih drvenih skulptura, mijenja njihov smjer, od horizontalnog ka verikalnom, i obraca se materijalu kojeg katastrofa nije mogla ponistiti, nego samo izrobiti - krhotinama stakla. A ako katastrofa napada, prije svega, verikalne forme, forme koje streme prema gore, u teznji da ih "sravni sa zemljom" i tako ponisti,onda Skopljak, uspravljanjem svojih polozenih formi u izostreni piramidalni siljak, sastavljen ovoga puta od krhotina polomljenog stakla, sto u sebi sabiru i reflektuju svjetlost, odgovara istom mjerom : on rezultate katastrofe, u novom figuralnom postavu,okreće protiv nje same.
Jos vise : u Svjedocima postojanja, on uvodi u svijet svojih zrcalnih figura jos jedan element - zemlju, bilo kao njihovu podlogu, bilo kao polozenu, horizontalnu formu, arhetipsku mogilu, iz koje, pored uspravnih i zasiljenih staklenih figurica, izviruju, opet ispod staklom prekrivenih rupa i pukotina, prozoraiz dubine zemlje, naslikana lica, neduzno pomorenih i ubijenih. Nisu, dakle, samo krhotine stakla, na kojima Skopljak gradi svoj zrcalni figurativni svijet, otpaci itragovi katastrofe, nego i ljudi koje zemlja prima i polaze u sebi i, u isto vrijeme, uznosi ih, iz same svoje utrobe, u svjedoke tragicnog postojanja."
Ovaj zapis, na koji se ovdje pozivam, nema naravno svrhu da bude uvod u kompleksnije sagledavanje i tematiziranje stvaralackog postupka Mustafe Skopljaka, niti, pak, da ponudi kljuc za citanje njegovog likovnog rukopisa. Njegova je svrha, prije svega, u tome da naznaci samo neke odrednice variranja opreka horizontalnog i vertikalnog, rusenja i gradjenja, krhkog i cvrstog, zastiranja i odstiranja, pada i uzleta, svjetlog i tamnog, i to samo iz ugla igre sklupturnih i slikarskih elemenata u njegovom likovnom izrazu. Jer, nije igra plasticnih i pikturalnih elemenata, njihova koperacija, pa i izmjena mjesta, koja se sastoji, prije svega, u postavljanju plasticnog u srediste pikturalnog i, obrnuto, pikturalnog u sredicte plasticnog, ishod i rezultat samo onih okolnosti, koje su i iznudile ovaj zapis;ona je prozela, moglo bi se reci, ukupni straralacku vokaciju Mustafe Skopljaka.
To sto je ona posebno dosla do svog vidljivog i neposrednog izrazaja u njegovim ratnim sklupturama, instalacijama, grafikama i slikama, niukom slucaju ne znaci da ona nije, i to ne samo u zametku - a zametak kao figuralna instanca i jeste polazisna forma Mustafe Skopljaka, koja, u svom embrinom stadiju, okuplja i cini evidentnim sve ove suprotnosti - predisponirala i predhodno i naknadno njegovog stvaralackog idioma. Zametak te igre nagovjesten je,zapravo, jos uvodjenjem hromatskog valera u kontekst sklupturalnih, zavojicastih i vretenastih, formi u drvetu, koje ih, pridodajuci im osnovno izrazajno sredstvo slikarstva - boju, otvara za piktum, da bi se, istovremeno, pikturalni prostot njgovih slika i grafika otvarao za plasticne forme.Tako je , u graickim mapama Sarajevo"92, "93, "94, "95, kao likovnoj hronici opsjednutog grada, učestvujuci u svakoj od njih, Skopljak veoma dosljedno realizirao, svojim grafičkim rukopisom, likovne teme koje su dosle do izrazaja u njegovim plastičnim preokupacijama. Otuda Vrisak -takav je naziv njegovog grafickog lista iz mape Srajevo "92 - ne zaglusuje, niti razdire likovni prostor, zarad akusticnog efekta koji je ekspresija bola, kao to cini, na primjer, u svom pikturalnom rasipnistvu Krik Edvarda Munka; on je, zahvaljujuci upravo plasticnom naboju, izvedenom kroz vrske siljastih vretenastih formi, nijem i bez glasa.
No, njegova nijemost i bezglasnost nije neakusticna; naprotiv, ona zaglusujucu zvucnu stvarnost probada, sto uistinu i jeste plasticna ekspresija vriska. Isto tako, u svojim "crnim" slikama, uglavnom iz tog perioda, uskracujuci im hromatsku raznovrsnost i svodeci ih na monohromne plohe sa apsolutnom dominacijom crnog, on vise modelira, nego sto slika, vise oblikuje, nego sto predstavlja. No,igra pikturalnih i plasticnih elemenata nasla je svoj prostor i svoje posebno mjesto u intalacijama Mustafe Skopljaka. Naime, pocev od instalacije Svjedoci postojanja - u kojoj iz dubine zemlje zure u uspravne i zasiljenene zrcalne forme stiliziranje ljudske glave naslikane na staklu -skoro u svakoj novoj instalaciji, koje postavlja u razlisite prostorne kontekste i sa razlisitim konceptualnim zadacima, Skopljak, zajedno sa svojim plastisnim formama, realiziranim u razlisitim materijalima, kao i formama, realiziranim u različitim materijalima, kao i formama koje zatise na licu mjesta, uvodi i pikturalne forme svojih svjedoka postojanja.
Tako su one, na primjer, u vec glasovitoj Skopljakovoj instalaciji u Galeriji Obala, uvedene odozgo, za razliku od Svjedoka postojanja u kojima naslikane glave odozdo motre ono sto je gore, iz zablje perspektive ustvari - da u rastresitom materijalu koji kao zavjesa sve prekriva, na isti nacin kako to cini i zavjesa oblaka za pogled iz aviona, pronadju pukotinu i motre, iz pticije perspektive, kao oko koje sve vidi, ono sto je dolje, ispod zavjese. Ili, u instalaciji u Kursumli medresi, u kojoj Skopljak u jednoj od njenih odaja instalira nomadisticku kucu, nekeu vrstu satora, karakteristicnu za kulturu u kojoj je nastalo znanje koje se u medresi naukovalo, pored opet rastresitog materijala, postavlja u njoj i naslikane stilizirane figure ljudskih glava, koje zvjeraju i vani i unutra, sto plasticne i pikturalne forme, kao potpuno autonomne, dovodi u njegovoj instalaciji u ravnopravan odnos i komunikaciju. Time se plasticnost i pikturalnost u njegovim instalacijama, jednako kao i u njegovim sklupturama, slikama i grafikama, ne gube i potiru u jednoj visoj sintezi, niti jedna drugu asimilira ili sebi potcinjava, nego se one postavljaju i kao konstitutivni momenti jednog novog ili likovnog ili egzistencijalnog prostora.
Nisu li onda, zahvaljujuci upravo tom odnosu istovremenosti i naporednosti plasticnog i pikturalnog, na djelu i sve one varijacije proturjecja i suprotnosti o kojima je i na pocetku ovog teksta bilo rijeci?
Sadudin Musabegovic



na vrh