Gradska galerija Bihać
Nesim Tahirović 22.06.2001. - 30.07.2001.
Nesim Tahirović rođen je 23.oktobra 1941. godine u Tuzli.Slikarstvo studira kod prof. Koste Hakmana u Beogradu. Uz slikarstvo se bavi primjenjenom umjetnošću i scenografijom.
Tokom tridesetosmogodišnjeg umjetničkog stvaranja izlagao je na pedesetak samostalnih i više od stotinu zajedničkih izložbi u zemlji i inostranstvu, a dobitnik je i više nagrada za slikarstvo i scenografiju. Radovi mu se nalaze u raznim muzejima, galerijama i brojnim privatnim zbirkama, najčešće u inostranstvu.Član je Udruženja likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine i Udruženja likovnih umjetnika primjenjenih umjetnosti Bosne i Hercegovine.Živi i radi kao slobodni umjetnik u Tuzli. ADRESA :
Nesim Tahirović,
Goli Brijeg 9,
75 000 Tuzla,
Bosna i Hercegovina,
tel. +387 35 25 06 31
Web sajt: www.nesim-tahirovic.ba
KOVAČ SLIKA,
NESIM TAHIROVIĆ

Od pamtivijeka, od Hefesta, pa i prije njega, od časa kada je duh ovladao metalom, čovjek kuje. On kuje i okove i oklope,štitove i mitove, okiva metalom i raskiva riječju, kuje i svoju sreću i svoju sudbinu, vjerom i čašću iskiva prijateljstvo, kuje u zvijezde onoga koga voli ( te je i nebo pretvorio u svoju kovačnicu), okiva u srebro i zlato svoje svetinje. U okovanim kovčezima krio je nakit za vrat one koju voli i za pojas koji grli, kovao je potkove za vjerna konja i za nevjernu sreću, da bi je potkovom za prag ognjišta prikovao, u domu je - oku na udaru, na bijelom duvaru - isticao iskovane mačeve i zakovane znakove svoje starine.Kovao je magijski čin - i kovač je pomalo mitsko biće.
Prvi je buntovnik - Prometej - za stijenu zakovan, prvi je kovač - Hefes - s Olimpa bačen.Bojali su se bogovi kovača i pokušali kovače okovati , jer - kovanje je izraz saosvijesti i snage čovjekove, njegova pobuna i njegova moć. Treba samo zatvoriti oči i osluhnuti - čut ćemo odjeke kovanja kako dopiru do nas kroz duboki i tamni tunel vremena, šireći se od prvog okovanog Titana do zadnjeg raskovanog roba.
Udarci čekića o užareni metal i zvono nakovnja odjekuju stoljećima i na našim rskršćima drumova i vjetrova, proljeća i stoljeća, na presjecištima sile i sudbine, pravde i nepravde. Jezdile su kraj kovačkih nadstrešnica niz ljutu kaldrmu vojske i svatovi, pjesme i junaci - i sve ih je kovač opremao, u neizvjesnost ispraćao i dočekivao na povratku - jer svaka je sudbina bila i njegovo iskušenje, provjera njegova čekića i mišice, njegove umješnosti i zanatskog znanja. Znao je i tajnu čelika i tajnu vatre, tajnu snage i tajnu slobode - te i povijest nije toliko pisana, koliko je kovana.......
Izmijenili su se drumovi, izmijenili umovi, utihnuli šumovi i udari kojima je kovački čekić vrijeme odbrojavao. Seli se, polako, kovanje onamo, otkuda je čovjeku i došlo : u legendu i pjesmu. No - ako sam u Tuzli, i osluhnem, čujem: još uvijek netko kuje. A znam i tko kuje. Nesim Tahirović koje svoje slike - u ateljeu koji je i kovačnica , u kovačnici koja je i atelje, u čudnoj kući koja je i dvorac i čardak, napola kovačko svetilište, napola magijsko utočište, u zemlju urasla, napola nad zemlju uzletjela....
A što , zapravo, kuje ? Slike ili štitove ? Jer čudan je alat za ovaj zanat, a zanat je, također, sam iskovao. Čekić i četka u istoj su ruci, sjedinjuju se metal koji zvoni i boja koja je posestrima tišine, tamno se, nagorjelo drvo presvlači sjajem,vizije nisu slikane, nego se opredmećuju, otjelovljuju, ulaze u prostor i postoje. Slika više nije slika - sišla je sa zida, ili je tek privremeno na zid odložena, kao što se koplje odlaže u prolaznom, kratkotrajnom počinku. Misao i mišica podjednako su zaposleni, zanos duha i zamah snage odapinju se u istom pokretu - kao tetiva luka koji cilja i strijela koja zamisao o cilj zakiva. Da li je Nesim Tahirović kovač koji se vraća kovanjum jer je u kovanju našao zagonetan i zatrven put ka nekim vrijednostima koje su nas održale i koje je rđa počelaizjedati - to više uopće nije bitno ( a podjednako je istina i u jednom i u drugom ). Ono što nastaje pod njegovim rukama nema imena, pa nazivajući to slikom mi se služimo terminom nepodesnim i neprikladnim.
To su i slike i predmeti, štitovi i likovi... No kakvi su to štitovi koji liče na okovanu mjesečinu, kakve su to ikone koje zvone ako ih, kao zvekirom, izazvanim dlanom prisno udarimo? A ponekad se izdvajaju njegove tvorevine i ulaze u naš prostor, slično oživjelim kipovima.Čudni su ljudski obrisi na tim likovima - kao da su sišli sa stećka, ponijevši još ponešto mahovine na sebi, ili kao da smo ih otkrili u nekom drevnom halucinatoriju, kojemu smo raskovali stoljećima zakovana vrata , pa sada zastajemo pokušavajući im dokučiti značenje, odgonetnuti zaustavljeno kretanje kojim su se nekada ugrađivali u kretanje kozmosa, razbiti tajnu zakovanu u simbole i zapečenu i ohladnjelu površinu nekom drevnom vatrom. Kamo pripadaju "Zaboravljenoj vjeri ili zaboravljenom znanju" Pripadaju li uopće našem vremenu - a ako ne pripadaju , u koje bismo vrijeme mogli uklopiti ovaj planetarij Nesima Tahirovića? Više je pitanja, daleko više pitanja nego što možemo dati odgovora - no uvijek je tako kada je stvoreno nešto novo, i poticajno, i zagonetno, i izazovno
Iz predgovora Bogdan Mesinger



na vrh