Gradska galerija Bihać
Muhamed Delić - ulja, tempere, akvareli.. 15.03.2001. - 10.04.2001.
Muhamed Delic slikar - likovni pedagog u penziji. Rođen1932. godine u Bihacu, diplomirao slikarski odsjek na Pedagoskoj akademiji u Sarajevu 1956. godine u klasi profesora akademskog slikara Hakije Kulenovica. Imao je nekoliko samostalnih izlozbi i usesnik je veceg broja kolektivnih izlozbi u zemlji i inostranstvu. U prosvjeti radio trideset godina, a kasnije u SIZ-u kulture i Regionalnom muzeju kao likovni saradnik. Kao pedagog bio je slan Udruzenja likovnih pedagoga BiH, Hrvatske i Vojvodine. Osnivas je Kluba likovnih radnika u Bihacu od 1974. godine kojeg predstavlja i vodi kao predsjednik preko dvadeset godina. Trenutno zivi i radi u Bihacu. Kao slan Kantonalnog udruzenja likovnih umjetnika aktivno usestvuje u likovnim manifestacijama grada Bihaca i sire na podrusju Kantona kao usesnik likovnih kolonija.
UMJESTO PREDGOVORA MUHAMED DELIC - SLIKAR UNE Tako bi se i slikar i slike najlakse objasnili po ovom naslovu. I, kao tu vise ne bi trebalo reci. A bi. Naprimjer, valjalo bi se prije svega upitati ovo : Koja je boja Une?Odgovor za obisnog sovjeka je jednostavan; pa ona boja koja mu se usini pravom sadrzava odgovor. A slikar? Od Krupica do Delica, kako to velim reci, umjetnici su decenijama musili muku da odgvor nađu,pa, ono, odgovara i ima, i nema. Jer Una nikad nije ista . Sve zavisi od toga sta se, zajedno s okolisom, u izvjesnom trenu nagne nad unskim ogledalom. Zato pred ljepotom klesi s kistom u ruci slikar, zasuđen i nijem. I ne zna kako ljepotu da imenuje.
Otud kod Delica Una iz raznih godisnjih doba. Una u jesen, Una zimi. Una u proljece i ljeto. Iza obrisa grada. Ponekadi zgrade, perfekcionistiski urađene, sa kojih zbuku guli vrijeme. I mlinovi. Oni rijetki, posteđeni od vremena. I oni iz sjecanja.Vrijeme proslo, i sadasnje. Proslo u sadasnjem. A naslovi opsti. Ili , jednostavno : Una. Čini se da tu i ne treba naslova. Ono sto je bojom vec jednom imenovano, i prepoznatljivo, ne treba ponovo imenovati. Preostaje posao oka i ljubavi za ljepotu. Jer rijeka tese niz platna i trazi pogled koji ce je smiriti. U nas svijet bi da procuri, da prokapa. Ponekad su deliceve slike urađene fotografskom preciznoscu. Uhvaceni trenuci Une. Slap stao u padu, kao da se predomislja i mi uzalud sekoamo njegov huk. U jeziku montazera vizuelnih medija to se zove "led". Tako nekako bi se mogao nazvati i Delicev tren. Zatim slike koje se mogu slusati. Bar nam se sini, dok ih gledamo, da mozemo sum Une uhom uhvatiti. Ili huk slapa sto nam pred noge pada. I sve je to tako. Ili se sini. Jer Delicje htio da nam mimo svih skola i manira, direktno prenese tu zavisajnu vodu, taj zanosni ritam rijeke, da nam u druksije prostore donese raznoliku Uninu boju, i govor slapova koji pounjski svijet dobro razumije.
Slikarstvo M.Delica mozemo nazvati imenom nekog postrealistiskog idioma. U vrijeme raznih nadrealistiskih pokusaja da se u umjetnosti ponesto druksije vidi i uradi, delic se usudio da ostane klasisan, da realistiski oslika svoj zavisajni svijet. I to treba postovati, jer to je njegovo viđenje, njegov intimni pogled na stvari. Ono, mozda je Muhamed mogao i drugsije, ali onda zavisaj ode u apstrakciju, posta svasiji
AKao da nkad nije suo za razne "izme" , za silne pravce koje je tesko i pratiti u dolazenjima i odlazenjima. ni za "hiper", ni za " super" , i druge, ako vec postoje, prefikse savremenog realizma kao da ne zna. On slika svoje slike, a teoretisari nek rade svoj posao, pa, kakav mu "izam " pronađu , i prikrpe. U tehniskom smislu to je jedan zavidan nivo. Golem trud. Jer Muhamed i ne moze da radi druksija ulja osim inih koje je nausio raditi; s neumoljivom perfekcijom zaokruzuje slike u svom svijetu, bez obzira sta ko misli, i sta misle oni koji cijeli zivot zele slikati kao on, a govore suprotno.
Delic je po svijetu malo hodao. Jos manje izlagao. A slike mu gotovo po svim kontinentima, na vidnim mjestima izlozene. Ako ne on svijetu - svijet dođe njemu. I njegova Una posmatra svijet sa dalekih zidova. Pa fizisko prisustvo slikara kao da nije ni nuzno. On ostaje zauvijek ovdje, zarobljenik ljepote. Zatosenik zavisaja. Uostalom, dugogodisnji pedagoski rad mu nije dozvolio da ode. I Una. Zato ga mnogo ne poznaju. Nije se nametao. Bolje prolaze njegovi nastavljasi, ne u stilskom smislu. Neki danas poznati slikari prosli su Muhamedovu skolu, bili njegovi đaci, direktno ili indirektno. I svijetom se razmilili. izlazu. Žive drugdje. Drugdje primaju nagrade. A majstor je tu, smjeska se zadovoljan - nije protracio vrijeme, nije iznevjeren. I slika on dalje; ni moderan, ni demode - a u trendu. jer Una nikad iz mode ne izlazi. Jer joj slikar jos trazi boju, ozbiljan i ponosan. Ona je tu gdje jeste, a kraj nje prolaze oni koji joj se dive. I oni koji joj se znaju diviti.
Husein Dervisevic



na vrh