Gradska galerija Bihać
HALIL TIKVEŠA 16.07.2002. - 10.08.2002.
BIOGRAFIJA

Halil Tikveša je rođen 1935. godine u Šurmancima u Hecegovini. Završio je Školu za primjenjenu umjetnost u sarajevu i Akademiju likovnih umetnosti sa postdiplomskim studijima u Beogradu. Telefon : Blace - 00 385 20 692 073 mobilni : 061 778 638

Predgovor

U Halila Tikveše, kada napušta grafiku ( privremeno?) i počnje tražiti izraz u riskantnim tehnikama na samom rubu likovnoga svijeta i zanata, događa se isti onaj teški i surovi lom, koji se na općem planu dogodio sa svima nama, kad nam je rat otkrio vlastito lice , svoje i naše, o kojemu jedva da smo nešto u najružnijim snovima slutili. Oni najbolji među nama - a tko od nas bio, a tko ne bio među najboljima , Tikveša sasvim sigurno jest - znaju da ništa što se i kako se radilo prije, više nema isti smisao, možda nema smisla uopće. I, ako već mora da se radi, da se kazuje i iskazuje , to mora biti iz temelja drugačije.
Savršeni majstor najrafiniranijega likovnoga znanja i umijeća - grafičkoga, precizni crtač i rezač metafizičkih značenja izvučenih iz neretljanskih motiva, koji su na njegovim grafičkim listovima pretvarani u cijeli jedan neiscrpni likovni mikrokozmos simbola i zbivanja kao iz nekoga sretnog pradoba onkraj dobra i zla, Tikveša jedini zna čime je morao platiti okretanje leđa svojoj meštriji u traganju za izrazom koji će najbolje pogoditi njegovu ljudsku i likovnu potrebu odgovora na ljudežderstvo rata u Bosni i u Hercegovini.
Do danas nastala su već dva različita i samosvojna opusa, kojima Tikveša oblikuje taj odgovor. Jedan predstavljaju crteži, asamblaži i objekti, koji su nastali od ostataka ruševina Stoca i Počitelja, a koje Tikveša prefigurira u likovne predmete i kompozicije. Bili su izloženi u Sarajevu 2000. godine, a ovog ljeta u Zagrebu. Umjetnik tu poklanja ljubav i povjerenje onomu što je najpotrošnije, onomu što je najbezvrijednije :najgorjeli ostaci greda i dasaka, zarđali čavli, odbačene brave i baglame, grubi papir za crtanje, stare novine , izblijedjele fotografije.... U Tikvešinoj prefiguraciji sve se to preoblikuje u artefakte visokog i snažnog značenjskoga intenziteta.Trošnost materijala pretvara u trajnost znaka i toplinu komunikacije.
Drugi svoj proturatni opus, megakolaže, kako ih autor zove, pod naslovom Isječci iz dnevnika jednog štampomana Tikveša je prvi put izložio u listopadu 1997. godine u Beogradu, u Centru za kulturnu dekontaminaciju - legendarnom azilu duhovnoga otpora u Birčaninovoj ulici,a sljedeće 1998. godine, mogli su ih vidjeti posjetioci Umjetničke galerije Bosne i Hercegovine. Gesta kojom Tikveša stvara ove ogromne kolaže dvostrukoga je značenja. Na jedan način to je doista i bukvalno onom što autor kaže u naslovu : dnevnik.
Moglo bi se reći i : kronika. S ogromnom akribijom kakvoga srednjevjekovnoga ljetopisca, ali po svojemu, likovnom redu i redoslijedu, umjetnik tu "sređuje" isječke iz novina s naslovima i cijelim tekstovima, fotografije, pokoji predmet, i gledatelju se čini da pred njegovim očima doista oživljuje onaj pandemonij što su ga mediji kroz cijelo jedno krvavo desetljeće u isti mah proizvodili i održavali.
Fina je i u isti mah razorna ironija koju autor mjestimično stvara neupadljivom montažom novinskih slova , riječi i naslova. To je značenje koje se dobija "čitanjem" ovoga "dnevnika" - onda kada ga pokušavate osvojiti izbliza, analitički. Sasvim drugu dimenziju uočavate obuhvaćajući Tikvešine kolaže jednim pogledom , s distance, onako kako se gleda klasična slika. tada elementi od kojih su ove plohe sastavljene postaju tek tekstura "slike", kojom se oblikuju kompozicija, ritam grafičkih masa, forme.Osnovna forma, značenjski leit - motiv cijeloga opusa, jest križ u raznim varijacijam, onaj križ / krst o čijemu ironijskom "civilizacijskom" značenju u ovom kontekstu lucidno govori Mirjana Miočinović u popratnom eseju o Tikvešinoj beogradskoj izložbi.
Sredstvo, dakle, preko kojega Tikvešini kolaži postaju prvorazredna likovna činjenica i svijet novih simboličkih značenja, jeste optička igra, ona ista koja je bila sredstvo i svih najklasičnijih slikarskih postupaka. Dok se primičete i odmičete od ovih velikih kompozicija načinjenih od najpotrošnijeg i najtrivijalnijega materijala, u vašemu oku zbiva se u osnovi ista tajanstvena i uznemirujuća iluzija, kao kada u poluradijusu kružite oko Holbeinovih Ambasadora, a onaj bezoblični duguljasti predmet pod nogama dvojice ponosnih i važnih muškaraca odjednom se zaokruži u punu plastiku mrtvačke lubanje.
Baš kao što je traganjima velikih majstora jaki pečat, uvijek pomalo tragički, davala silna potreba da se iz umjetnosti iskorači u život, da se te dvije stvarnosti dodirnu i sljube, i Tikvešin "postgrafički"iskorak nosi nešto od te veličine i te oklade. Sa svojim stolačko-počiteljskim asamblažima i objektima, te sa svojim beogradskim Isječcima iz dnevnika.....,Halil Tikveša kao da poduzima isti opasni korak što teži susretu umjetnosti i života na nevidljivoj granici, na kojoj se ulazi uogledalo i izlazi iz njega, na onoj sirat-ćupriji, koja je tanja od dlake a oštrija od sablje....... Biti spreman na taj korak, na tu mitsku avanturu, ne imajući nkakvu sigurnu garanciju o ishodu - za to je sposoban samo potpun umjetnik - čovjek.
U Sarajevu, lipnja 2002.



na vrh