Gradska galerija Bihać
IZLOŽBA EDIN NUMANKADIĆ - 15.01.2003. - 15.02.2003.
BIOGRAFIJA

Edin Numankadić, rođen 1948. godine u Sarajevu. Završio pedagošku akademiju - katedra za likovno obrazovanje u Sarajevu. Studirao istoriju jugoslovenskih književnosti na filozofskom fakultetu u Sarajevu. Član ULUBIH-a od 1974. godine. Studijsko putovanje - stipendija fonda "M.Pijade " za Pariz 1976. godine .
Osnivač je grupe " Prostor - oblik " . Cite international des Artis, Paris 1990. godine, SAD 1991., Švajcarska 1994., Velika Britanija 1994., Koreja 1998. Živi i radi u Sarajevu.
Adresa: TRG ZAVNOBIH-a 20, SARAJEVO, tel. 033 453 010 (atelje)

PREDGOVOR
ZAPISI


Oči koje crtaju, ruke koje čitaju, jezik geste, koreografija znakova. Sintaksa vremena, spora, neumitna korozija značenja. Pamtim, zaboravljam; pamtim pa zaboravim, zaboravljam da pamtim. Memorija se prosijava kroz mene. Zatvorim oči, otvaram ih. Ja sam čovjek i kamen, kamen koji nadživljava čovjeka, čovjek koji obilježava kamenje da bi ga nadživjelo.
Riječ, fraza. Odlažem knjigu, odažem sebe. Uzimam četkicu, stojim nad kamenom, platnenim kamenom, dvodimenzionalnim kvadratom koji oponaša kamenje moga mjesta, moga vremena moga porijekla. Šta će iskazati moje čuđenje, moj očaj, gnjev, nadu, ljubav, gubitak, moj trijumf, poraz, moju šutnju, moj dah i moj vid, bolje od ovog platnenog kamena?
Ali ja neću dozvoliti ovom platnenom kamenu da bude. Dajem mu ono što odbija uzeti. Ja radim, ja zapisujem. I to opet činm, i opet, i opet, i opet, iznova na istom prostoru, ista čekinjastva. Neću se smiriti dok me zapis ne oslobodi iluzija što ih sam progonim. Neću se smiriti sve dok ne "utjeram " zapis, do časa kad više neću imati iluzija, niti potrebu za iluzijama. Neću se smiriti dok zapis ne izbriše svaku nadu koju sam ja možda ispunio značenjem, ili šutnjom, mirnoćom ili kretanjem, zagrljajem, samoćom, puninom. Neću se smiriti dok platneni kamen ne navedem da zatvorim posljednja vrata što vode do dubine stvari - tu, pri ruci.
Jer, platneni kamen, koji je sam svoja vrata što se otvaraju i zatvaraju po svojoj volji, odbojan mi je. On jeste, koliko i nije. Nastaje; otkriva se ; vrti se kao čigra a onda naglo stane. Tek je tad slobodan; tek me taf njegova sloboda zarazi. Tek se tada proces upisivanja katapultira u vrijeme sirovom snagom čina. Čina koji me upisuje u sve što nisam; koji me održava i ukida; koji se osvrće i vraća; koji preobražava platno u kamen, kamen u platno - čin upisivanja platnenog kamena.
Nema ovdje bajkovite pripovijestiniti poezije. Nema ni fikcije ni filozofije. Nema zavođenja niti maske. Ima samo čin na platnenom kamenu; ritam znakova što su izgubili značenje; znakovi ritma što izaziva težnju za dodjeljivanjem značenja - i grč njihovog susreta.
Platneni kamen nije ogledalo samoga sebe; to je bezlično ogledalo prostora u kojem obitava vrijeme. To je tijelo šutnje; gesta njenoga govora. To je jasnoća prihvatljiva razdaljine između sjećanja i prizora, jezika i značenja, mjesta i kretanje, porijekla i izganstva, ljepote i kasapljenja. To je njegovo vlastito vrijeme, koje je i naše; naše vrijeme, bezvremena enigma koja zloupotrebljava zloupotrebu, kojom smo mi prepunili značenje - i jeziku i geste.
Platneni kamen nije nešto što isključivo pripada Edi Numankadiću. On je na svakom koraku, u svakom trenu koji hvatamo u trku, ili on hvata nas -i fiksira. On je mjesto, gdje sami sebe siječemo na komadiće, onda kad nanovo gledamo i slušamo. On je i samo to zasijecanje u vrelinu vremena što upisuje znakove u prostor koji nastanjujemo. Evo zapisa Ede Numankadića, zapisa kao kamen čvrstih.

Allan Graubard



na vrh