Gradska galerija Bihać
IZLOŽBA BEKIR MISIRLIĆ - 29.05.2003. - 20.06.2003.
CRNE GLAVE I CRNE RUPE

BIOGRAFIJA


Bekir Misirlic roden je 26.avgusta 1931. godine u Banja Luci. Završio je srednju tehnicku školu, Odsjek arhitekture i konstrukcije,1950. U Banja Luci je 1953. završio Pedagošku akademiju, Odsjek lijepih umjetnosti. Radio je kao profesor lijepih umjetnosti u osnovnoj i srednjoj školi u Banja Luci. 1970. je postavljen za prvog umjetnickog direktora galerije u Banja Luci. Radio je na tom mjestu do 1973. godine, kada je postavljen za kulturnog animatora u Kulturnom centru Banja Luka. Od 1987. godine je dopisni clan Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Polje izražavanja bili su mu slikarstvo, skulptura, keramika i mozaik. Preminuo je u Banjoj Luci , 1.novembra 2002. godine.

IZ PREDGOVORA

IZ PREDGOVORA - ŽIVOT POSVECEN UMJETNOSTI
Mene je oduševila naša Krajina sa svojim pejzažom.Ja sam morao slikati. U tom pejzažu jesenje i ljetnje površine zemlje.Ti kvadrati, raznobojni, zelenih ploha puno, i žutih i crvenih. I danas ima toga od Glamackog polja do Han Kola. Pejzaž koji ima slicne elemente po svojoj površini. Zanimao me je odnos razlicitih ploha i konfiguracija. Pošto sam zano krenuti rano, upadao sam u magle, fine, koje su stvarale ono što ce kasnije literatura obraditi u svojim fantazijama - magle koje stižu,utvare u tim maglama . Ja to nisam tako gledao. Gleao sam to kao prostor i oblik.
Pitanje : Ti si uvijek imao jasan put ?
Odgovor : Ja sam imao otpor a put nisam imao. Samo otpor prema svemu izvana . I prema prirodi. Ja sam moj prvi crtež nacrtao iz mraka. Predio koji sevidi je realan a u mraku irealan. Umjetnost nije nauka. Ona se razvija, ono prelazi iz stanja u stanje. Anarhizam je ono stanje koje nije umjetnost. Umjetnost ne može biti anahronizam, ne bi onda živjela. Provincija je pravi izraz za stanje duha. Periferija može biti i fina. Provincija je pogubna. Ona je u duhu, u shvatanju, u obicnim stvarima. Ako ostanemo na necemu bez reagiranja, to je provincija. Jesenji salon je bio jedno svjetlo i ljudima je kraj njega bilo ljepše nego da ga nije bilo.
Ja sam u Vrbanjcima još koristio tamu.Iz tame sam lakše dolazio do slobode......Covjek se susrece sa površinom u prostoru i on treba da riješi taj prostor a prostor slike je platno. Slika ce biti lijepa ako iz sebe rada boju. Boja treba biti ispunjena snagom emocije, vizije, snagom volje....Ja sam najviše išao na doživljaj boje iz prirode, od svjetla do mraka.Moja jedina sjenka nosi naziv "Noc". Šta se dogada u mraku? O tome mi sanjarimo. A snjarenje je jedan izazov koji nije jednostavno naslikati. Bijela te boja ne može grijati, ako je ne nosiš u sebi. Samo tada te grije. Kažu da to nisu boje, ali to nije tacno. Imao sam fazu samo s crvenom i tu i tamo malo okera, kao blisku zemlji. Zemlja je bila crvena, jer se pekla na suncu i iz toga je sve izlazilo. "Mala bašta " je omaž mom ocu koji je bio dobar baštovan.
Apstraktna umjetnost ne postoji. Sve je stvar gledanja. Naziv nije dobar jer svi živimo apstrakciju. Svijet se najbolje saopštava apstraktnom slikom. Slikar se koristi sluhom jer priroda stalno muzicira, pjeva.
Nemoguce je uzeti tudu tehniku. Sva znanja pogoduju slikarstvu. Znanjem se ne slika. Bolje je reci saznanje. saznanje o svijetu, o prirodi, o životu. Sinteza i smisao umjetnosti. Covjek ne smije biti slijep, ni u cemu. Slikar mora otvoriti i unutarnje oci. S tim dolazi znanje. Ne smijemo biti zatvoreni.Evropa je bila otvorena,kao na primjer Van Gog. Ja se ne divim toliko svjetski razlicitim formama koliko duhu tog svijeta.
Mi smo okruženi instalacijama, sve je instalacija, narocito otpad. Stvoreni su novi putevi koji nisu pravci, koji obilaze oko civilizacije. Pravac ima trenutnu ulogu i ostavice trag.Istraživao sam u svemu sebe. I u glini, u keramici. Glina je cudesna materija i ja sam tu tražio sebe - radeci glave, skulpture. Kao slikar moram da savladam otudenje,da nema nikakvog puta do platna, nego da je rijec o padu koi nije proracunat, samo se desi. Prsti su bliži tom poslu nego kist. Ruke i glina i to je najbliže covjekovim osjetilima. Slikar ništa ne zna a sve može. Šta je to - sve? Može sebe izraziti, to je sve. Nema više. To je i najviše i najljepše. Mak je boja. On je toliko mak koliko sam ja mislio na mak.To je igra sa samim sobom i slikom. Svaki moj mak je drugaciji, poput listova na jednom stablu koji su svi razliciti. Život bude i prode. Mi smo sposobni sa ga pretvorimo u tragove. Niko drugi, samo covjek.

Iz razgovora Ranka Risojevica sa Bekirom Misirlicem



na vrh